Search This Blog

❤Life conversation: talents❤


Ovu temu sam započela još prošlog meseca u okrviru mesečne šolje kaka, međutim nisam je realizovala tamo jer imam po prilično ovome da kažem, kako nemam trenutno vremena za rubiriku (sledeće nedelje ide obavezno) ovo je idealan dan da je objavim. Želela sam da podelim moje iskustvo sa talentima, ali i izrazim neko mišljenje o talentima  i umetnosti (po malo) generalno. Da pomenem da samo iznosim svoje mišljenje koje nije attack na blio koju personu,  niti smatram da je moje mišljenje   nužno dobro ili loše pa ne primajte k srcu već samo gledajte kao jedan pogled na svet.



U skorije vreme primećujem da mi jako smetaju neke stvari. Ne nervira me jer da bi me nerviralo po nekoj logici mora nešto da mi znači, a ne znači mi. Naime radi se o tome da su reči talenat i umetnost dobili isuviše širok pojam značenja. Danas je frizer umetnik, šminker je umentik, kuvar je...takođe umetnik (da se razumemo za mene je kuvar=doktor nauka fizike jer je meni to toliko komplikovano), nadaren matematičar je umetnik takođe. Čini mi se da ljudi imaju veliku potrebu da sebe nazivaju umetnicima, čak i kada ono za šta imaju dara nema veze sa umentnošću.
Kada je vreme da se povuče paralela. Imati dara za kuvanje ili bilo šta slično te ne čini umetnikom. Nikada se nisam vodila time da umetnost  mora da ima neka pravila i okvire-ne mora ali postoji neka osnova na kojoj se bazira, tako modni dizajner jeste umetnik ali stilista nije-stilista ne crta i ne izrašava umetnost kroz pravljenje garedorobe on je neko ko ima oko za prezentovanje umetnosti i u tome je razlika. To je kao što je fotograf umetnik, ali vlasnik ili prodavac u galeriji nije-on isporučuje umetnost i uči/zna o njoj ne kreira nešto. Ljudi koji su dobri u nečemu  su ljudi koji imaj dara za to, ali to nisu nužno umetnici.

Sledeća stvar koja mi se takođe ne dopada je što ljudi vole da veruju da imaju neki talenat. Jednom mi se desilo da čujem da mi neko kaže da ima dar za čitanje, jer voli da čita. Kako možeš imati dar za čitanje, to  je valjda strast i ljubav prema knjizi? I šta je loše zvati to ljubavlju zašto mora da se obeleži tom magičnom rečju-talenat. Postoje ljudi koji npr. dobro  znaju istoriju (lupam primer) i oni sebe automatski kvalifikuju za „talentovanu“ osobu, nekad to jeste slučaj (dobro pamćenje godina, događaja bez da je pasionirani ljubitelj je talenat, ja  imam ljubav ali ne i talenat prema istoriji npr.), ali vrlo često nije. Ponekad si samo radio i učio mnogo i tu nema sramote, naprotiv to je za svaku pohvalu. Ono za šta se  (kada shvate da definitivno od talenta nema ničeg) hvataju je moj „omiljeni“ pisanje.Danas svi znaju da pišu. Ruku na srce svi zaista znaju da pišu to se uči još dok si mali, ali pitanje je koliko svi imaju dara za pisanje.Nije nužno da ako voliš da čitaš, automatski poseduje dar za kreiranje dela, to ide mnogo drugačije, no da se vratim ja kroz moj život i ispričam vam nešto o mojim talentima.
Odrastajući bila sam blagoslovena mnogim talentima. Pokojna majka je otkrila moj dar za recitaciju još dok sam bila jako mala, stalno  me je terala da recitujem, u prvom osnovne su i u školi primetili taj dar te sam već sa nepunih 8 završila na takmičenju za recitatore i dogurala do regionalnog. Moj dar za „govor u javnosti“ nastavio se kroz razne „poslove“ vođenja programa koji su bili namenjeni za decu. Još jedan od darova izražen još tada je gluma. Mama je još pre no što sam pošla u školu prepoznala da njena devojčica ume odlično „da se pretvara“ kada je to potrebno te sam se tako i na glumačkim sekcijama okušala, i bila sam prilično dobra. Sa 8 godina upisala sam muzičku školu, smer klavir, činjenica je bila da sam muzikalna  i da sam je na jedvite jade završila međutim solfeđo nije bila moja jača strana. Pevam užasno, pevam toliko loše da moram da pojačam muziku na slušalicama maksimum kako bih pevala uz pesmu, daleko bilo da me neko čuje-ne želim da odgovaram za oštećenje sluha. A zaista bih volela da znam da pevam.  Ples i sport su takođe bili veliki anti talenti za mene, individualni su nekako prolazili ali sam u društvenim sportovima feilovala, od lopte sam se plašila kao od najvećeg neprijatelja, bila sam ona devojčica koja je večito sedela na klupi na časovima fizičkog. Kada mi je bilo 8 godina, pored muzičke škole majka me je upisala na klasični balet-nije išlo vrlo brzo sam shvatila da je mnogo više od plesanja u slatkim haljinicama i izgledanja damski na sceni, pa sam i to omrzla i vrlo brzo odustala. Sa mojih 9 godina baka i mama otkrile su da osim što sam dobar govornik dobro baratam jezicima, brzo sam upijala reči i vrlo lako ih učila, i dan danas mi je dovoljno da gledam par filmova/serija na određenom stranom jeziku i da ga naučim, tečno govorim engleski, španski i francuski a učim švedski i danski.  Oko moje 12-e godine sam ispoljila talenat za slikarstvo, tačinije apstraktno slikarstvo,  koji je rezultirao prvom samostalnom izložbom još davne 2006. Godine. Slikarstvo je uvek ostalno na visokom drugom mestu mojih ljubavi i talenata obožavala sam istoriju umetnosti i danas sanjam o odlasku u Luvr kako bih uživala u razlnim slikama, posebno Renoarovim.
Moji crteži sa samostalne izložbe :)

Moj talenat za pisanje postojao je od kada sam i ja sama, rekla bih, bila sam dete kome je jedna reč bila dovoljna da nastavi priču koju je proizvela samo u svojoj glavi, sećam se i dan danas priče o tri musketara koju bi mi baka čitala a ja bih ej uporno završavala drugačije. Pesme su me uvek smarale-previše su kratke za moj um čija mašta je dostizala daleko više od toga,  mada mi rime i dan danas brzo dolaze (moja sestra kaže da bi naše „cajke“ ubile za mene, na nesreću previše imam ponosa da probam da pišem za nešto što prezirem) poezija je nešto  u čemu se ja pronalazim. E sada kako znam da jesam talentovana za pisanje? Kažu da znaš da si rođen za pisca onog momenta kada uz bilo koju reč možeš da nastaviš priču, a to je situacija samnom.Ja ne piešm kada imam inspiraiciju, jer bih u tom slučaju pisala 24 sata dnevno, ja uvek imam inspiraciju. Moja mašta ne ide od toga da ja čitam knjigu, pa sam inspirisana i pišem, zapravo uopšte ne moram da čitam išta. Teško je objasniti, ali je sve u mojoj glavi tako živo. Mogu da vizualizujem bilo šta, vreme u kojem nikada nisam živela, mesta u kojima nikada nisam bila, ljude koje nikada nisam srela, stvari koje nikada nisam doživela npr. Njujork sa početka 20. Veka, da čujem kočije koje prolaze kroz grad, da osetim miris hleba koji se širi iz obližnje pekare čak i duh ljudi je tako živ u mojoj glavi,  da mi se celo telo naježi, tako znam da sam rođena za to i da to moram da ostvarim. Sada na blogu ne koristim mnogo „umetničkih“ izraza koje prilikom pisanja koristim. Zašto? Zato što ja kroz blog pričam sa vama kao sa svojim prijateljima i nema potrebe da vam napišem npr: „Jutro su obasjavali balgi sunčani zraci koji su se refletkovali kroz stara stakla moje terase“ jer kada komuniciram sa čovekom ja ne pričam tako već prosto kažem „Jutros je bilo prilično sunčano“a na blogu moj cilj je da komuniciram sa vama kao sa nekim ko sedi preko puta mene i ja mu pričam o određenoj temi, zato se ne koristim „knjiškim“ izražavanjem već pišem onako kako bih pričala sa vama da sedite ovde preko puta mene, što je budimo realni najobičniji razgovor zar ne? Takvo izražavanje se čak trudim da ne koristim u story time postovima previše jer želim da pričam priču na način na koji bih je pričala bilo kom čoveku lice u lice ne da je našminkam.  Međutim itekako sam svesna svojih mana kada pišem: moje rečenice uemju da budu preduge, patim za lektorom jer nisam 100% gramatički tačna...ali to više nema veze sa talentom nego sa tehnikom.

Dakle šta je poenta ovog posta? Poenta je pre svega da izrazite šta je najbolje kod vas a ne da forsirate nešto za šta znate da vam nije jača strana, druga stvar je da nije sramota priznati da se radi na nečemu i da nje sve u „daru od Boga“, treća je da nisu sve talenti i umetost postoji mnogo više termina.Što se isplatljivosti telnata tiče vidite ovako dogurala sam do četvrte godine fakulteta, u oblasti koja u meni budi pasiju koliko u mirotvorcu ubijanje ljudi, ne zato što sam taletnovan pravnik, već zato što sam radila na tome. Smatram da je uspeh mene  književnika pod znakom pitanja i NIKADA ne bih napustila fakultet da bih se posvetila pisanju jer znam da je diploma koliko toliko sigurnija varijanta. Ali to ne znači da ne treba da gradite svoj talenat i da radite na njemu-treba, samo treba usmeriti na pravu stranu i verovati u to, a da pri tom ne izgubite ili žrtvujete plan B i sve će biti ok.❤

P.s na mom drugom blogu klikom OVDE možete pročitati neke moje priče ukoliko vas zanima kako to zapravo izgleda kada ja zaista pišem.💖
Eto  nadam se da vam se dopao ovaj post pošto imam radove u kući sledeće nedelje ide šolja kakaa, u četvrtak vas čeka jedan film i njegova recenzija.
Hvala na čitanju,

With love, S.

12 коментара:

  1. Odličan, zaista veoma zanimljiv tekst i tema! :) Obožavam kad ovako pokreneš sjajnu problematiku, pa se osećam kao da smo uživo prodiskutovale, pošto iste stvari i mene interesuju, o njima često razmišljam i diskutujem sa okolinom.
    Prvo, znaš šta mislim o tvojoj svestranosti i razvijaj je, neguj, RADI mnogo na sebi kao i do sada. Oni koji ne mogu ili nemaju sposobnosti da steknu potvrdu svoje vrednosti, sami će je pripisati sebi i promovisati se na sva zvona. I ispadati smešni. Uvek sam verovala da, koliko god bilo bitno da sami sebe "poguramo", sud o našem eventualnom talentu ili vrednosti našeg rada mora da da neko sa strane. Realno, odakle meni pravo da sebe nazovem talentom, genijem, umetnikom...a da me prethodno niko nije prepoznao kao takvu? Da se ponesem za najmanjom pohvalom i proglasim se "neshvaćenim potencijalom"?
    Problem je što mi sada živimo u vremenu urušenih merila vrednosti i, kad se već autoriteti i merodavne institucije ne poštuju, svako daje sebi za pravo da se promoviše i oglašava. Kreiraju imidž koji onda nametnu drugima, pa ih vremenom površne mase tako i prihvataju. Ali, na duže staze i realno, to veze s vezom nema.
    Zato sad svako ko zna da se potpiše zove sebe piscem, novinarem, blogerom - a kada bi neko ozbiljno podvrgao sve te objavljivane stvari stilskoj, pre svega, proceni, više od 90 % bi završilo u kanti za smeće.
    Otuda i toliko "talenata" za pevanje, ples, glumu, toliko "estradnih umetnika", "sportskih genija", brkanje kategorija....nervira, ali je pre svega smešno i tužno.
    Sve to vidim kao pojavu kratkog veka, koja je u skladu sa našim vremenom kratke pažnje i još kraćeg strpljenja. Kao što nemaju živaca da natenane pročitaju, pogledaju, poslušaju, tako ljudi danas nemaju vremena da UČE, razvijaju, stvaraju korak po korak, nego bi sve odmah, preko noći, vođeni sujetom i slavoljubljem.
    Ko zaista ima talenat, ne može i nema potrebe da sam trubi o tome, prepoznaće ga već tamo gde treba. Ko je zaista umetnik, isplivaće u pravom trenutku i ostati da traje. Ne procenjujemo mi sami.

    P.S. Lično iskustvo - probala sam kao dete svašta, od plesa i folklora do muzike i sporta, shvatila sam da, nažalost, nemam nijedan izraženi talenat, pomirila se sa tim, mada mi je neopisivo žao - i bacila se na nauku. :) OK, znam da piskaram solidno, lepo, ali nije to sad nešto za padanje u nesvest - pre svega je rezultat moje brižljivosti, volje za učenjem i saznanjem, "brusim" stil godinama da bude što bolji i mislim da svako iole načitan može da piše isto, ako ne i bolje.
    E, sad, kad već sama nemam dovoljno dara da pišem, pisaću o ljudima koji imaju. Kroz svoju profesiju, proučavam književnost i bavim se esejistikom, teorijom, stručnim analizama. Kroz blogovanje i novinarstvo, promovišem i otkrivam talente, ujedno odajem počast lepim stvarima i ljudima kojima se divim. :)
    Znaš kako kažu, kritičari su ljudi koji nisu umeli sami da pišu :), ali ja mislim da je bolje reći - oni su VODIČI, posrednici od talenata ka publici.

    Uvek me inspirišeš da se raspričam. :*

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala puno da znaš da mi je kamen sa srva pao, plašila sam se da na zvučim frustrirano :)
      Slažem se pogotvu kada se radi o neosnovanom talentu, zato sam anvela primer ja i pevanje, ja zvučim gore od gavrana realno (ne treba to niko da mi kaže čujem sebe bar tolko a rekla mi je baka da zvučim kao neko koga bi platili da nariče na sahranam :D) i sad treba da se tripujem da znam da pevam.
      Zanimljivo je to da danas imaš ljude koji su "talentovani" da budu poznate ličnosti, bukvalno tako a oni koji hoće da se dignu na "viši" nivo postaju pisci i modni dizajneri (to valjda najlakša deluje).
      Ja mislim da su ljdui kao ti divni, jer učenje i rad na sebi je zapravo najvrednija stvar od svih stvari. Kada neko ima ljubav prena nečem i radi na tome, istražuje, interesuje, ništa se ne poredi sa tim to je zapravo uspeh :)
      Hvala ti puno oduvala si ovim komentarom BRAVO <3

      Избриши
    2. Hvala TEBI.:))))
      Jao, ništa mi ne pričaj, obožavam muziku, al nemam pojma da pevam i najviše mi je žao što nemam talenta za to.
      E, sad, imaš ove bez blama što se prijavljuju za audicije i falširaju, mnogi čak i postanu zvezde, al ne vredi, nikada ne mogu biti ozbiljno shvaćeni.

      Избриши
  2. Još nešto, talenat je neophodan, ali nije dovoljan. Ne može se reći "0K, ja sam talentovan, sad neću ništa da radim nego ću sedeti i čekati da mi zasluge padnu s neba". Nije uzalud ona izreka o 80 % znoja, 20 % dara. Nadarenost je osnova bez koje se ne može, ali ako se osoba ne trudi i ne usavršava, džabe mu to polazište, uludo će baciti potencijal i neće ga iskoristiti. Dakle, ko želi da pruži svoj maksimum, mora da to ZAISTA i učini, da bude izuzetno predan radu.

    Što se fakulteta tiče, ne vidim razlog da te to muči. :) Pre svega, nemaš pojma koliki je broj slavnih pisaca koji su bili pravnici po struci :), iznenadila bi se i utešila - a i drugih je profesija tu bilo, lekari, matematičari, učitelji....talenat i obrazovanje nemaju mnogo veze, umetniku nije neophodna diploma, ona ne donosi dar, donosi znanje i socijalne veštine.
    Za pisca ne postoji fakultet. Dakle, imamo Muzičku akademiju i Likovnu akademiju, koje zaista jesu u dobroj meri neophodne da se talenat razvije, ali NEMA fakulteta za književnika. To, naprosto, ne može da se nauči, čak ni na raznim kursevima kreativnog pisanja, nego je važno sve po malo: načitanost, pismenost, mašta, nadahnuće.
    Konkretno, mnogi misle da studirati književnost znači obučavati se za pisca i samo čitati, te da su u pitanju lagane, opuptene studije. Takvi se izuzetno razočaraju kada prođe prvi semestar, jer to nema veze sa životom. Na studijama književnosti nas obučavaju za profesore (zvanje koje i dobijaš sa diplomom), predavače, istraživače, a ne autore. Mi tamo, istina, mnogo čitamo - ali to je u podjednakoj meri stručno štivo koliko i lektira. Studije književnosti podrazumevaju bavljenje NAUKOM O KNJIŽEVNOSTI, a ne školici pisanja i čitanja, to može da se radi sa bilo kojim drugim fakultetom. Mi se bavimo teorijom i istorijom književnosti, jezikom (gramatikom), filozofijom, estetikom i studije su prelepe, ali i veoma ozbiljne.
    Dakle, pisac može da bude i onaj ko nije studirao književnost, ali, ne može svako ko završi književnost da bude pisac.
    Tako stoje stvari, pa nemoj da žališ zbog fakulteta. Na kraju krajeva, niko ne garantuje da ćeš se baviti onim što završiš, ali valja imati neku sigurnost.:)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. U tome i jeste najveća stvar rad na sebi uzima većiniski % uspeha, jer ne kaže se za džabe "čovek je uči dok je živ". Ali generalno mislim, i žao mi je što sam taj deo zaboravila u tekstu, da je zapravo najveći problem svih ljudi i ono što oni zapravo traže taj osećaj posebnosti. Osećaj da te je neka viša sila blagoslovila nečim većim od ovog, to je zapravo razlog zašto svi danas pucaju na to da su talnetnovani.
      Zaapravo sam pomenula faks jer su mi mnogo puta rekli "zašto ne batališ to i posvetiš se pisanju kad ti to ide" a ja nikad nisam mogla da ostavim faks zarad nečeg što možda bude a možda ne bude.
      I tu si upravu ne amo u vezi književnosti nego u vezi raznih zvanja na fakultetu, osim akademija (glumačkih, likovnih, muzičkih) ljudi često brkaju pojmove. Kada sam ja htela da upišem književnost (iz tog plitkog razloga), jedna devojka mi je upravo ovo objasnila da se na fakultetu za književnost školuješ za profesora književnosti ne za pisca :)
      Slažem se u poptunosti :)

      Избриши
    2. Da, osećaj posebnosti je nešto za čim oduvek ljudi pate, ništa novo, o tome su mnogi pisci i pisali, posebno početkom XIX veka kada je ličnost Napoleona nadahnula milione prosečnih da misle kako je moguće ni iz čega postati neko. Ja uvek kažem, pročitati "Ep o Gilgamešu" omogućava da se stekne uvid u sve istine o čovečanstvu, kasnija književna dela samo variraju tamo započete teme.
      Uglavnom, da, egoizam i želja za uspehom, pogrešna motivacija.

      Možeš, Saro, ali ako si spremna da napraviš kompromis i pišeš šund-romane ili tekstove a-la-Tucakovićka, koji će dobro da se prodaju i od kojih ćeš moći da se izdržavaš, ali, ti si, hvala Bogu, pametnija od svojih "savetodavaca". :)

      Baš tako, ne postoji fakultet za pisca, mada zaista mnogi dođu sa tim predubeđenjem - skoro sve moje kolege nešto pišu, postoji mnogo pesničkih udruženja, listova, mnogi koji su odbijeni na odseku za dramaturgiju dolaze na književnost...ali, ubrzo shvate da to nije ono što su tražili i da podjednako uspešno možeš pisati i dok studiraš sociologiju ili istoriju, dok radiš u galeriji ili biblioteci.

      Избриши
  3. https://scontent-vie1-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/14470590_780144522139017_7742045380117183301_n.jpg?oh=e0d0da316cdadc2ca249823b439db35a&oe=589CA3C4


    :*

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. ovo je tako inspirativno i tako mi je nekako diglo veru u to da nisam jedina koja voli jedno a školuje se za drugo HVALA TI puno :)

      Избриши
    2. Drago mi je :), a i htela sam da vidiš kako si, zapravo, izabrala pravu književničku profesiju, na neki način!
      Šalu na stranu, šta želim reći - pisanjem se možeš baviti nevezano za ostatak radnog dana, to ti niko ne može oduzeti. Vrlo je malo njih koji se bave isključivo pisanjem i mogu samo od toga da lagodno žive, ali, pitanje je i koliko se oni mogu zaista smatrati književnicima, umetnicima?
      Treba se zapitati šta želimo - SLAVU, NOVAC, USPEH i taj vajni PROFIT, ili STAVARALŠTVO, IZRAŽAVANJE SEBE KROZ PISANJE/SLIKANJE/SVIRANJE/GLUMU/DIZAJN i deljenje poruke svetu putem naših dela....e, kad to razgraniči, čovek zna i šta dalje da radi. Mislim da TU dolazi do razgraničenja talenata od "talenata" (starleta, kreatorki, kuvarica, spisateljica, life-coach-eva i ostalih medijski prisutnih persona).
      Zato je ova tema važna. Uvek sam smatrala da pravi umetnik stvara jer MORA, jer mu je poriv za izrazom onoga što nosi u duši nešto prirodno, a ne da bi zaradio i bio poznat. To je dolazilo mukotrpno i ne preko noći, ali zasluženo.

      Избриши
  4. Nema šta svaku stavku si dotakla, svaki talenat i "talenat". Što je najvažnije nisi kudila ni prozivala, jer da ti je to bio krajnji cilj ne bi sebe u tekstu pomenula, a svoje mane i vrline si ovde vrlo iskreno iznela, nisi ništa ulepšavala niti tvrdila da si od jednih "za sve me majka sposobnu rodi".
    Skidam ti kapu, uvek se uhvatiš problematike i raščlaniš je na sitne detalje i zagledaš svaki kutak. :)

    P.S. A propo toga da su struka i pisanje dve različite sfere u životu književnika uvek mi na um padne Arčibald Kronin, po struci je bio lekar.
    Sad si mi dala ideju za triviju ovog meseca, baš ću se pozabaviti tom temom, uvek mi je ineresantno kako su neki velikani književnosti zapravo bili u strukama u kojima ih ja lično nikad ne bih mogla zamisliti..

    Hvala na tekstu. <3

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Čehov i naš Laza Lazarević su isto bili lekari. :) Bulgakov takođe. Najveći broj pisaca bili su pravnici, diplomate, novinari, paori/zemljoradnici, grofovi, revolucionari, učitelji...i uglavnom su iz profesionalnog života dobijali nadahnuće za svoja dela.:)

      Činjenica je da ne postoji fakultet za pisca i da, naprosto, tek kada možeš da živiš od toga i isključivo se pisanjem baviš, može se reći da je neko po zanimanju književnik. Na neki način, reč je o čistom luksuzu.
      Veoma malo ih se baš školovalo za profesore književnosti, kao npr. Selimović i Kiš.

      Избриши
    2. Hvala darling :)
      Ja se uvek vodim time da se drugom ne sudi dok prvo ne pogledaš sebe tako i za ovo : )
      Meni je najzanimljivije što pojedini nisu ni bili obrazovani već su se samo uhvatili pisanja i prosto imali dara ne samo za psice to važi za mnoge, mnogi glumci nisu po obrazovanju glumci (jako mali broj) ali ljudi često ne umeju da odovje :)
      MArtin je valjda novinar po profesiji isto, i Isidora je upravu ključ je u uspehu u nečemu što radiš da bi dobio zvanje, to nije kao lekar, ekonomista... gde moraš da imaš završenu školu kako bi dobio zvanje ovo se teže stiče :)

      Избриши

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.

Омогућава Blogger.

Wikipedia

Резултати претраге

Translate

Ознаке

007 1 10 10 things i hate about you 100 posta 2 2015 2016 21 gram 21 grams 7 of 7 9/11 a clash of kings a life as we know it A Storm of Swords a streetcar named desire actors actresses all about eve allied american gods american history x american hustle american sniper amy adams angelina jolie april arrow art aura balkan blogger beauty bed bed time before before sunrise before sunset benicio del toro benisio del toro birdman birthday biutiful black swan blistav um blog blog blogorodjendan blogger blogspot blue valentine book books brad pitt bradley cooper bts callenge captain america casino royale cate blanchett challenge chris hemsworth chrismas christian bale Christian Grey christmas christoph waltz cinderella clive owen closer coffee coldplay column common girl conversation crazy heart crime critic dancing with the stars daniel craig david o russell dead poet society disney divergent diy dog downton abbey dracula the silence of the horror picture show emma stone essence f.f facts fantazija fashion favorites february fifty shades of grey film filmovi food from filmography fun game of thornes danncing with the stars game of thrones george r r martin girly gladiator glista glumci golden age golden rose gordost i predrasuda got hair halloween hannibal hero holiday horror hot house of cards hulk hunger igra prestola igre prestola inglorious bastards inside llewyn davis iron man jaime lannister james bond jane eyre january javier bardem Jennifer Lawrence jeremy renner johnny depp jon snow Josh Hutcherson julia roberts july june kate winslet katniss keanu reevs kritika la la land ladies Lady Chatterley's lover leonardo dicaprio leto letters to juliette life limitless lipsck loreal lost in translation lotion lipstick rimmel love love actually love rosie ludo srce m.l madn men magic mike make up malta maltese march mariah carey marley marlon brando maroon 5 marvel may maybelline me me movieis me time memories meryl streep michael buble michale fasbender mlata models mona lisa smile monica belucc movie movie blog movie blogger movie review movies music muzika my own private idaho nails naomi vatts never forget new year new york Nicholas Sparks nivea no north country once upon a time oscars outlander peeta pet play list post priča pride and prejudice prohujalo sa vihorom ps i love you queen questions ramsay bloton random real red review revolutionary road rimmel rip river phoenix robert de niro rock romance ryan gossling s. chat san francisko scandal school sean penn september serbia serbian blogger serije Shailene Woodley shelock holmes single sister snow soaf son pen song of ice and fire songs spectre story story time stuff summer summer book tag summer tag superhero tag team lannister the walking dead the age of adaline the avengers the best of me the borgias the crown the danish girl the hunger games the incredible hulk the ring the shining the walking dead the walkking dead Theo James this is us thor time titanic tom hansk tom hardy top lista top10 travel tv tv show uk valentine's day vanity case victoria vikings vrad pitt vrati se zone vs warrior wham winter world x men young victoria zona zamfirova 2

Sponsor