Search This Blog

💛🎭🎬Movie conversation: Theater, movies, TV, Opera/ballet📺💃💛


Od kada je  sveta ljudi su imali želju da uživaju u zabavama koje bi kreirali glumci. Još iz perioda stare Grčke pojavili su se prvi teatri i pisane su prve drame. Još u tom periodu ljudi poput čuvenog predstavnika helenske tragedije-Sofoklea stvarali su tekstove koje bi glumci kasnije iznosili. A vreme se menjalo, tokom renesasnog perioda iz Italije stigao je balet a oko 1600-e iz iste države došla je i opera. Krajem 19. Veka ljudi su dobili priliku da  gledaju materijal snimljen kamerom, tada velikim otkrićem-film. Kažu da postoji jedna opšta podela umetnosti te da ih zvaničnih ima sedam, prvih šest preuzete su od starih grka: arhitektura, slikarstvo, vajarstvo, ples, književnost i muzika.




Film je dodat na tu listu kao sedma umetnost dok su kasnije fotografija i strip određene kao osma i deveta umetnost. Na početku su bili kratki a kako je vreme odmicalo postajali su sve duži i duži. Prvo su dobili zvuk, potom boju, a onda specijalne efekte  (koje je u pravom smislu te reči uveo Piter Džekson u „Gospodaru Prstnova“ kreirajući poptuno novi svet i do tada ne viđena bića) dok je danas nebo granica šta filmska i industrija može da uradi.


Televizija je došla kao najmlađa vrsta ovakvog tipa medija, u 20. veku. Na početku  je bila samo  su serije uglavnom smatrane „razonodom za domaćice“ koje bi  ’50ih dok čekaju muža sa posla i spremaju ručak pomno pratile dešavanja Lusi i Riki Rikarda u seriji "I love Lucy". Dugo smatrana kao „hleb sa sedam kora“ televizija dobija na značajnoj promeni i daleko većem rangu  u poptunosti tek u 21. veku (bilo je i ranije serijakoje su praćene i gledane ali pravi kvalitet dostiže tek u novom vremnu) kada će serije postati samo produžena ekranizacija (mada ga još  uvek neće dostići u poutnosti) filma. Brajan Karnston je jedan od ljudi koji su prozvani onima koji će promeniti svet televizije nakon svoje maestralne uloge u seriji „Breaking bad“. Sa efektima gotovo sličnim kao filmskim, i glumcima koji su sposobni da rade briljantan poso danas imamo „Game of Thrones“, „Vikings“ , „Mad man“ i mnoge druge serije koje su ostavile značajan pečat u savremenoj kulturi.


Pozdrav moje drage gospđice. What’s up? Danas je ponedeljak (12.12) pa kako mi je iskrslo mnogo toga nisam sela da učim taman da iskoristim priliku barem jedan post da napišem. Elem čitam nominacije za Zlatni Globus (koje meni ništa ne znače i o tome ću vam uskoro pisati,  tj. zašto smatram da glumačke nagrade više nemaju vrednost), ali moram da čestitam Leni Hidi za prvu žensku nominaciju za Globus ikada iz GOT glumačke ekipe (nikada pre žena iz „game of thrones“ kasta nije bila nominovana za Zlatni Globus) u kategoriji „najbolja sporedna glumica u televizijskoj seriji“ zaista ako neko zaslužuje to je ona i celoj seriji za nominaciju za najbolju dramu. Čestike idu i divnoj Kler Foj za The Crown i Kaitrioni Balfe za „Outlander“ kao od žena sa malog ekrana koje jako volim. Ali Lena pre svega i pre svih Lena. 💛


Elem danas ne pričam o tome i ovo je bila samo jedno malo oslanjanje na događaje iz sveta filma i serija (film nisam pominjala jer gotovo ništa nisam gledala pa ne mogu da vam kažem). A sada današnja tema, a to je razgovor o različitim oblicima prenošenja priča kroz glumu-pozorište, film, opera/balet i televizija. Trudiću se da ne smorim i da ne idem u previše detalja. Pre svega morate da znate da sam ja težak snob. Priznajem snob sam. Volim pun doživljaj mnoge stvari me nerviraju i smateju mi. Mnoge ne mogu sve da gledam  i ne odgovara mi sve.
Mišljenje je samo moje, zato rubriku i zovem „razgovor“ jer želim da čujem različita mišljenja, dakle ne želim da ikog povredim i uvredim aposlutno smatram da je svako mišljenje ok jer svi smo različiti.
Let’s go 😉

🎭Pozorište🎭

Ako treba da budem u poptunosti iskrena, a ja volim da budem iskrena rećiću vam da nikada nisam bila tip kojeg su fascinirale „daske koje život znače“. Film je oduvek bio moja teritorija, nešto što mi najviše prija. Kada sam bila mala želela sam da budem glumica kao Anđelina Žoli, kao Šarliz Teon, kao mnoge one koje sam gledala na filmovima kao dete. Kada sam shvatila da je Ameika daleko i da gluma ovde znači gluma u pozorištu više nisam bila oduševljena tom idejom, pa jahoću da glumim pored onog lepog doktora iz Closer, pored Džeka Speroua ne pored naših glumaca. Odrastajući  (pri tom ne mislim na detinjstvo, u mojoj glavi ja idalje odrastam) čula sam za čuveni svetski teatar-Brodvej. Mjuzikli i umetnici koji žive perfomans su me impresionirali. Brodvej istina u jednoj bajci. Svaki put kada bih odgledadala neki deo Brodvejske tačke od čuvenih „Cats“ i „Čikaga“ do „Wicked“  i „Jeresey Boys-a“ ostajala sam nema pod umetnošću koju je on davao. U nadi da možda nešto slično čuvenom Bordveju mogu da nađem i kod nas počela  sam da posećujem pozorište kada su se davale predstave ni jedna nije davala ni delimičan osećaj ovih sa Brodveja ali sam to prebacivala na činjenicu da nikada nisam gledala mjuzikl kod nas. Onda sam dobila priliku da gledam našu verziju „Čikaga“. Razočarenje. To je bio osećaj. Prva stvar koja mi je bola uši bilo je pevanje pesama na srpskom (što u principu je jako logično ali kad ceo život slušaš na engleskom teško se navikneš na drugu veriju). Jer u mojoj glavi se jedino engleski računa (što nema nikavog smisla ali tako je). Ja generalno imam problem sa našim filmovima/serijama/predstavama meni je čudno da gledam glumu na maternjem jeziku (sestra me vodi u bioskop u nedelju da gledam Santa Mariu della Salute, naš film pa vam javljam kako sam ga preživela) a verujte mi gledala sam i filmove iz Estonije, Švedske, Danske, Francuske...ništa mi nije tu čudno. Međutim kada slušam ljude na svom maternjem (i da se razumemo našeg jezika se ne stidim) i kada gledam ljude kako glume na srpskom osećam se kao da to tako ne treba da bude. I nemam objašnjenje za to prosto moj um iz nekog razloga glumu spaja sa stranim jezikom. Elem na stranu jezik, produkcija nije bila ni polovično zanimljiva kao ona sa Brodveja to je bila još jedna stvar koja mi se nije dopala. Treća stvar su glumci, postoje dva-tri glumca naša koja ja mogu da kažem da volim.Glumci koje ja volim su u 98% slučajeva stranci i to je možda čudno ali isitnito. Uglavnom nisam ja za pozorište. Zovite me nekulturnom, zovite me plitkom ja sam voljna da odem u pozorište ali neka to bude Brodvej ili „Londonski Kraljevski Teatar“ jer svi mi idemo da gledamo glumce i priče koje volimo, a ono što ja volim na žalost nije ovde. Da li to znači da je pozorište loše? Ne naprotiv, znam mnoge koji uživaju u daskama koje život znače više nego u filmu. Film jeste šminka, i jeste dosta produkcije, ko- produkcije...ali ja volim to. Ja volim  da gledam kakav je rad sa kamerom, kakave su slike, kakva muzika sve prati pa i ako je šminka. Ukoliko volite teatar, idite, uživajte, ponovo napominjem nemam ništa protiv istog ali meni lično ne prija, sačekaće lepe dane kada budem mogla da ga posetim pa u Njujorku ili Londonu.



🎬Film🎬

Film je moja omiljena vrsta ovakvog tipa medija. Obožavam da ih gledam, analiziram, diskujtem o njima...sve. Posebno volim samu predstavu o sedmoj umetnosti a to je da je sve jedna slika. Reditelj je slikar, koji četikcama, bojama, na svom platnu oslikava ono što kasnije urami i izlaže ljudima. Isitna je da se danas prodaju i dosta „jefitnih slika“, loših, no budimo realni toga ima svugde. Imate i loše knjige, loše fotografije, loše peme... Bitno je fokusirati se na one dobre. Posbeno sam fascinirana činjenicom da hiljade ljudi stoji iza jedne prezentacije priče upakovane u dva sata. To je magija. Uskladiti sve te ljude, fokusirati se na određene delove, odabrati savršeni kasting... to je jako veliki posao a kada je uspešno odrađen onda je ništa drugo do maestralan. Strane filmove jako volim, volim dobru produkciju, dobru fotografiju, lepe kostime, muziku. O glumicma koje volim da gledam mogla bih do sutra, od glumaca iz zlatene ere volim Branda, Ingrid Brgman, Klarka Gejbla, Ketrin Hepburn...Od veterana našeg vremena najviše volim Džeka Niklsona, volim Džudi Denč, Al Pacina (volim i De Nira, ali Al je uvek bio više energija koja meni prija), Helen Miren,  dok od relativno mlađih volim Denijela Dej Luisa, Kejt Blanšet, Šona Pena, Merion Kotijar da imenujem neke. Pominjala sam više puta da mi je omiljeni reditelj Alehandro G.  Injaritu, volim i veterane poput Skorsezija. Mogla bih ovako do sutra eto kemera Emanuela Lubeskog i muzika Hansa Zimera su takođe vredne pomena to su neke od tehničkih stvari filma koje umeju da budu sjajno odrađene. Ako je pozorište isitna, film je fantazija koja te vodi negde daleko. Kao maštovito dete uvek sam želela da barem na dva sata budem negde drugde i verovatno zato toliko i volim film. I ako gledam i puno serija, ovo će uvek biti moj prvi izbor.



📺Serije📺

Odmah nakon filmova slede serije. Kada sam bila klinka nisam ih pratila mnogo, međutim danas je televizija gotovo jednako dobra kao film. Pisala sam već o ovjoj temi ali danas se ljudi lakše vežu sa seriju saim tim jer u par godina imaju priliku da jednom godišnje u desetak nedelja prate svoju omiljenu priču. I to je razlog zašto ih i ja volim. Kome je film prekratak, želi još više od one završne scene posle, uvek će pre odabrati seriju, moram da priznam da ih i sama dosta gledam. Ja jako volim mini serije, zato što je to možda i najbolja doza-traje duže nego film a nema verovatnoća da će priča nakon par sezona postaiti dosadna. Serije su uvek nešto čemu drage volje kažem da.  Opet strane a ne i naše samo zato što, i to je generalni problem sa našom kinematografijom bilo da se radi o filmovima ili serijama, imam utisak da postoje npr 5 tema i one se vrte u krug.  Retko retko naiđeš na naš film/seriiju koji nema tih par tematika okrenutih na pet hiljada varijacija.


💃Balet/Opera💃

Ovo je meni možda i najmanje poznata teritorija, samim tim i nemam mnogo toga da kažem. Kao mala sam bila fascinirana balerinama, tim pre što mi se majka kao dete bavila baletom,  ona je smatrala da moram i ja da idem u baletsku školu, i živela sam sa usađenom idejom o baletskoj školi. Međutim kada sam kao osmogodišnjakinja prvi put zakoračila u salu za vežbanje, baletske škole shvatila sam da je to daleko gora muka  umesto slakih kostima i par koraka. Nakon godinu dana pokušavanja, shvatila sam da nikada neću voleti ovu oblast i napustila sam ga. Međutim ostao je u mom životu, moja srednja sestra je pre par godina završila nižu baletsku školu, dok je najmlađa poslednja godina u istoj. Možda je to razlog što nemam želju za gledanjem baletskih predstava-posle toliko priredba na kojima sam bila kako bi ih gledala nagledala sam se baleta. Možda ću u budućnosti poželeti da pogledam neku ali za sada sam ih se nagledala. P ako mi se ikada ukaže prilika barem u Boljšoj teatru. Što se opere tiče uvek sam htela ali nešto „provereno“ ne želim da odem i završim sa, daleko bilo, oštećenjem sluha. Uvek sam htela da gledam „Karmen“ čitala sam istopimenu knjigu knjigu Prospera Merime i gledala španski film iz 2003 (možete pogledati više o njemu OVDE) i jako mi se dopala priča i cela zamisao o Karmen pa čula sam da je ta opera jako dobra volela bih i to da vidim. Ne znam mnogo o ovom delu da kažem tim pre jer nisam mnogo u tom svetu.Ali opera deluje zaniljivo sve dok mogu da nosim naočare za vid (jer na daljinu ne vidim) a da ne popucaju.😉


Rekla bih da je to to za ovaj post. Za šta se vi najčešće odlučujete i zašto? Sve što vam je na umu pišite mi dole. 😉

Hvala na čitanju,
With love, S.







12 коментара:

  1. Saro, dobar tekst i odlična tema, na koju bi se zaista moglo danima razgovarati, jer je izuzetno široka. :) Dopada mi se kako si sažela svoja razmišljanja i obrazložila lične stavove, tačnije, šta i zbog čega preferiraš. Baš mi je bilo zanimljivo čitati.:*

    Ja, najiskrenije, volim sve vrste umetnosti (doduše, prvo ide književnost, pa tek mnogo ispod muzika, pa sve ostale), svemu se divim i u svemu uživam. Mislim da ih ne mogu, niti je fer, porediti pošto su to sasvim različite kategorije, služe se drugačijim sredstvima i uvek će prevagnuti to voli li neko više moderne ili starinske efekte.
    Dalje, balet i opera su pre svega muzičko-scensko-instrumentalna dela, gde ima glume, naravno, ali MUZIKA je ipak u prvom planu, pa mi je takođe nezahvalno na bilo koji način ga meriti aršinima filma ili serije. :)

    E, sad, iako se u većini iznetog slažem sa tobom, postoji par stavova koje nikako ne delimo, ali razumem da su oni posledica subjektivnosti s obzirom da, kao što si i sama rekla, mnogo više voliš i pratiš film, pa i serije, tako da verujem da je prevagnula pristrasnost prema sedmoj umetnosti, uz nedovoljno poznavanje scenske.

    Što se pitanja drame uopšte tiče, ono je tako drevno i obimno, plus više pripada književnosri nego samom izvođenju, da ga je uzaludno pokretati, pisala bih do sutra. :) Dovoljno je reći da, još od antičke "velike trojke" (Sofokle, Eshil, Euripid - poslednji je, po mom skromnom mišljenju i najbolji), preko rimske komedije, renesansne obnove drame, elizabetanskog tetatra, Molijera, Šilera, Ibzena, Strindberga, sve do XX veka, uloga i značaj dramske, dakle i pozorišne umetnosti prevazilaze iskazivost na ograničenom prostoru prozorčića za komentare.:) Prvobitna ritualna, obredna uloga, katarzičnost, onda društvena funkcija; činjenica da GLUMCI kao izvođači teksta veoma dugo uopšte nisu bili u prvom planu, ni cenjeni (zapravo, ta profesija je sve do XIX veka i smatrana sramotnom, skoro vulgarnom), naspram dramskih pisaca, čini da "daske koje život znače" predstavljaju veliku i važnu pojavu u svetu umetnosti.
    Film i televizija su, svakako, kao pojave novog doba i veliki korak napred, neosporno bitni, međutim, nikad i nikako ih ne bih mogla pretpostaviti pozorištu. Ono je starije, institucija, "majka". Vekovima postoji. Svakom ozbiljnom glumcu, scena je najveći izazov, tek tu i tada se vidi koliko ko vredi. Snimajući film, svaki kadar se može ponavljati do u beskraj, dok se ne postigne željeno. Doteruje se do perfekcije. U pozorištu, prilikom direktnog kontakta sa publikom, neposrednog izvođenja, nema pardona - improvizuj, plivaj, prenosi ljude u priču i lik na licu mesta, hipnotiši ih, ako možeš.
    Nije čudno što se, npr. Britanci diče svojim akademijama i školom glume, što je iskustvo na pozornici najviše vrednovano, a uloga u Šekspirovom komadu najveći san i ideal.
    To ti je, čini mi se, slično kao u muzici: postoje odlični studijski pevači, koji su uživo ispod nivoa, ne mogu da odrade koncert kako treba, brzo im puca glas, nemaju tu energiju.
    Mislim da je pozorište, a tu računam sve vrste scenske umetnosti, dakle i balet i operu, ne samo drugi svet u odnosu na film, nego i uzvišeniji svet. Film je daleko više ogrezao u komercijalni momenat.
    Iako i sama obožavam mjuzikle, mislim da treba razgraničiti šta su oni, a šta klasična drama. Neuporedivo.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala Isidora :)
      Vidiš ja nikada nisam razmišljala koja je prva meni na liti ali rekla bih da je slikarstvo kao nešto što me je od malena fasciniralo, onda književnost, pa film pa muzika :)
      Pre svega hval ana opširnim kmentarima uz to što si mi ukazala svoj stav edukovala si me o nekim stvarima koje ja nisam znala :)
      Ja sam recimo uvek volela da čitam drame, što naše što strane ali kada gledam ekranizaciju istih uvek sam imala neki problem za povezivanjem zašto ne znam :)
      mislim da je realno moderno doba donelo promene, danas je veći prestiž glumcu za koga igra nego gde i šta igra pa tako neki od najvećih današnjice pre svega se cene jer su radili za Skorsezija, Spilberga... jer da bi projekat bio dobar mora da stoji neko jak iza njega. Ali na stranu SAD opet su Brodvej i Londonski kraljevski teatar nešto drugo nešto uzvišenije :)
      Gluma je (ovo je samo subjektivno gledište moje nisam stručnjak) na neki način (celokupno ne film ili pozorište ili televizija) podeljena na dve osnove zasnivanja performansa-klasični (pozorišni-Lorens Olivije stil glume) i metodni (filmski u kome glumci žive svoj lik tih par meseci koliko snimaju-Brando stil glume), ima dosta još pod-stilova različitih kao što ljudi poput Džonija Depa, Tilde Svinton...imaju neki sovj stil itd. e sad ja sam uvek više volela medtoni uvek radije Denijela Dej Luisa nego npr. Kolina Firta to valjda dosta govori o načinu na koji ja vidim predstavu o pozorištu i filmu. Film jeste otišao u komercijalu dosta tu se u potpunosti slažem ali to je verovatno zato što je danas najveći svetski medij po pitanju prostranjenosti među publikom :)

      Избриши
    2. Baš tako, na to sam i htela da ukažem, film i pozorište imaju potpuno drugačiju ciljnu grupu, pristup glumi, filozofiju....ja iskreno volim i jedno i drugo, ali ih razdvajam baš zato što smatram da nije pošteno upoređivati tehniku jednog pozorišnog glumca sa npr. metodskom glumom (inače, čula sam za ove stilove, ali ne razumem se najbolje, pa hvala na pojašnjenjima koja inače uvek lepo izneseš u svojim filmskim recenzijama i tekstovima - rekoh ti već, vidi se posvećenost, razumeš film, voliš, uočavaš detalje). :)
      Film je danas svima dostupan, svuda prisutan, televizija još više, a pozorište je zadržalo pomalo "snobovski" karakter, elitistički, nije za svakoga i ne "udvara" se mnogo široj publici.
      Zaboravih da napišem, veoma mi se dopada kako si odredila film kao težnju za iluzijom, dok pozorište pruža istinu, kao i ovo o prevazilaženju granica koje kinematografija pokušava da postigne.

      Избриши
    3. I upravu si u potpunosti, film iasta jeste iluzija stvarnosti čini ti se realnim a zapravo stoji milion drugih stvari iza toga :)
      Ja sma glumačke stilove malo proučavala, bilo mi je interesantno da vidim koliko različitih ima :D
      Televizija je danas možda i najgledaniji mediji ove vrste baš zato što svako može da gleda nešto na istoj :)
      Hvala nisam zapravo imala nameru da direktno poredim već pre da malo diksutujem o različitim vrstama izvođenja glume :)

      Избриши
  2. Moja prva sugestija je da budeš malo pravednija prema domaćoj kinematografiji, pozorištu i glumištu uopšte.:) Moraš uzeti u obzir da smo mi, šta god patriote pričale, pre svega MALA zemlja, mali narod, sa malim jezikom i kulturom. Ne možemo se meriti sa Amerikom ili Rusijom, naše Narodno pozorište nije Boljšoj teatar, ni Milanska skala, Pozorište na Terazijama je daleko pd Brodveja, ali nije ni da se ne trudimo. U granicama mogućnosti, sa MANJE OD Q1 % BUDŽETSKIH ULAGANJA U KULTURU, još smo i dobri! :) Snima se malo, pozorišta propadaju, a ipak postoji mnogo talentovanih i vfrednih ljudi koji se pomoću "štapa i kanapa" bore da, eto, naš teatar opstaje, nastaju autorski filmovi koji dobijaju nagrade i u inostranstvu, gura se nekako...Ne treba sve ni gledati kroz reprize dve-tri bezvezne serije ili popularne stvari kao što je "Santa Maria della Salute" (javi utiske, ja sam skeptik prema Šotrinim ostvarenjima), jer je to više u sferi estrade nego umetnosti.
    Lakše je sve to bilo u Jugoslaviji, kada je postojala KULTURNA POLITIKA i mnogo se ulagalo u književnost, film, pozorište, muzeje....zaboga, sam Tito je imao kućni bioskop u svakoj svojoj rezidenciji i po sopstvenom priznanju, gledao film dnevno!:) U takvoj državi, sa takvim poštovanjem kulture, bilo je moguće da ovde snimaju Ričard Barton i Jul Briner, da na FEST dolaze holivudski asovi, da Orson Vels izjavi kako je naš Pavle Vuisić jedan od najboljih glumaca koje je ikada gledao, da Kusturica briljira u Kanu....naša kinematografija iz doba SFRJ bila je fenomenalna i bogata, televizijski program takođe, serije vrlo kvalitetne, ali treba istražiti. Zamisli samo šta bi Sonja Savić uradila da je mogla graditi karijeru u Americi? Po čemu je bilo ko od njihovih glumaca bolji od Bate Stojkovića, Mije Aleksića, Radmilovića, Paje....? :)))
    Hoću da kažem, da, super je Holivud (stari), Brodvej, Boljšoj, ali budimo fer prema našim stvaraocima. Koliko su zanemareni, danas, dobro je da uopšte imamo glumačku scenu.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Kada sam pričala o našoj sceni konretno sam mislila na scenu u 21. veku koja je meni razočaravjuća prestala sam davno da ih gledam. Ni sad u bioskop išla ne bih ali moja sestra insistira da promenimo rutinnu malo :) Ali poslušaću savet probaću da gledam malo liberalnije na našu kinematografiju :)
      Jugoslavija je već druga priča, ja sam rođena nakon rapsada Jugoslavije ali moji kažu da je bilo vreme kada se uživalo i kada je kultura uvek bila na višem nivou. Mada se u mojoj kući strana kinematografija uvek više gledala (mi smo malo leva porodsica izgleda) :)

      Избриши
    2. Jasno, slažem se sa tobom. Pogledaj samo kako je kriterijum za upis na FDU opao, koliko ima dece/braće/sestara/komšija poznatih glumaca u prvom planu, kako se jedni te isti biraju za glavne uloge, a tek koliko ima državnih i privatnih glumačkih akademija, sa minimum deset diplomaca po klasi godišnje...S druge strane, ima dobrih i talentovanih, ali oni se ne mogu videti u popularnim serijama ili reklamama za banke. Tematski gledano, potpuno si u pravu, rutina postoji, jedno vreme su to bili ratni filmovi, sad imaš sladunjave kostimirane pričice, a uvek su na ceni proste komedije pune stereotipa koji prolaze kod širokih narodnih masa....ali, ima i izuzetaka. Uostalom, to je slučaj svuda i svetu, ne samo kod nas.
      Ja sam, nažalost, imala samo četiri godine kada je Jugoslavija nestala, ali odrasla sam na njenoj zaostavštini, filmovima, muzici, pričama o tom vremenu, tako da jasno vidim koliko se barem sa te strane bilo civilizovano i deo svetskih tokova/trendova.
      Nekako, koliko god prva ja obožavala ono inostrano, mislim da je osnova upoznati domaće. I u tom balasiranju najboljeg od stranog i našeg, našla sam zlatnu sredinu. :)

      Избриши
    3. FDU je uz muzičku i akdemiju umetnosti kormupiranost 100% (za poslednje provereno znam) nije to kao što je nekad bilo pa kad diplomira u klasi znaš da vredi:) E o toj rutini pričam, to je svaki sportski film sa onim kako se beše zove Miloš valjda, pogledaj jedan video si ih sve (i sa Mir Jam su mi preseli više). Ja sam iz perioda Jugsolavije gledala par "Varljivo leto '68-e", "Lajanje na zvedzde" i "Mi nismo anđeli" (mada nisam sigurna da su voa dva iz Ex Yu). Ali akda govorimo o danšnjoj, pa prilično mi je dosadna :)

      Избриши
  3. Drugi savet je u vezi sa pozorištem. Nije isto pokazati se u "Čikagu" i, npr. "Glembajevima". I jedno i drugo zahteva mnogo talenta, truda i veštine, igralo se ovde ili "preko bare".
    Kao neko iz grada koji nema pozorište, sem povremenih gostovanja na velikoj sceni Doma kulture, sa "daskama koje život znače" sam se upoznala tek po dolasku u Beograd. On ima zaista bogatu i raznovrsnu scenu, od Narodnog (koje postoji još od XIX veka), Jugoslovenskog dramskog, Beogradskog dramskog pozorišta, preko Ateljea 212, Zvezdara teatra, Dadova, pa do "Boška Buhe", UK "Vuk Karadžić" i nezavisnih udruženja, odličnog "Krsmanca" itd. Postoji mnogo dobrih reditelja, glumaca, sjajna repertoarska ponuda.
    Žao mi je što nisam još više koristila studentski popust za Narodno pozorište, sve sam verovala, biće prilike kad završim fakultet, pa ne budem u gužvi zbog predavanja i ispitnih rokova - to se, nažalost, nije desilo :(, ali dok sam bila tamo, gledala sam da relativno često idem u pozorište i posebno sam volela opere.:)
    Mislim da se magija koja tada nastaje ne može uporediti sa onom kad gledaš snimak na filmskom platnu, iako je i taj doživljaj genijalnost posebne vrste. Na sceni, odmah se pokaže ko i koliko vredi.
    Gledala sam i ja našu postavku "Čikaga", Pozorište na Terazijama je zaduženo za mjuzikle, meni se svidelo. Igrali su Sloboda Mićalović, Ivana Knežević i Dragan Vujić Vujke. Cenim trud koji se ulaže u prepeve/songove, jeste neobično kad navikneš na original, ali nije lako ni to izvesti. Opet kažem, prema uslovima i našoj sredini, dobfri smo.:)
    Pa, "Kosa" je davnih šezdesetih, posle originalne izvedbe na Brodveju, prvu svetsku postavku imala u Jugoslaviji, Ateljeu 212!:) Koliko uložiš u kulturu, toliko ćeš moći da pratiš svetski nivo. Mi smo odavno ispali iz konkurencije....

    Što se opera tiče, najviše volim Verdijeve, a slušala sam većinu izvođenih kod nas, jedino mi je "Karmen", nažalost, promakla. Roman/priča Prospera Merimea je OK, ali šta je Bize napravio sa libretom, čudo!:)))) Volela sam još u Gimnaziji da učim o kompozitorima i epohama, poznavala sadržaj svakog libreta, tako da mi je posle značilo kada sam bila u mogućnosti da prisustvujem izvođenjima.

    Izvini što sam se ovoliko raspisala, ali baš je inspirativna tema i tekst!:))))
    Hvala!:*

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Moj grad isto nema pozorište ima centar za kulturu na to sam mislila kada sam pisala pozorište a u Beogradu sam jedino gledala Čikago (mislim da je Ivan Bosiljčić igrao možda mi se zato i nije dopao nikako hahha ne volim čoveka ) :D
      Ja operu nikada nsiam gledala izuzev snimaka na YouTube-u to je najbliže što sam videla ali gledaću da kada budem imala priliku da odem u BG bacim pogled naneku :)
      Neka si se raspisala volim da čujem i drugu stranu mišljenja uvek i drage volje :)

      Избриши
    2. Haha, da, Boske je u svakom mjuziklu Pozorišta na Terazijama, karte se rasprodaju čim ih puste na biletarnicu, sredovečne Beograđanke ga posebno vole. Imala sam sreće da u ovoj verziji Vujke bude njegova zamena, pošto ne volim Ivana, precenjen mi je glumac skroz, baš šablonski...
      Super je doživljaj gledati operu uživo, mada se u početku malo pogubiš prateći titlove i istovremeno slušajući, gledajući, a o nekulturi publike neću ni da govorim...ali stvarno je posebno, uvek odlutam za tih dva-dva ipo sata, još Narodno pozorište, tj. Velika scena ima barokni enterijer, lože, plafon, dobiješ ugođaj kao u starim romanima.:)

      Избриши
    3. Jako jako precenjen, realno kod nas žene vole kad je lepo samo daj da je lepo. To su iste one koje bi na inostranom tržištu sekle vene na Ričarda Gira (ni njega u Čikagu ne volim vidiš ima neka tajna veza) ili Čeninga Tejtuma: )
      Publika je svuda nekulturna, i u pozorištu i u bioskopu nekako ljudi kad dođu a nemaju osnovno ono usađeno da moraju da pšoštuju sve gubi smisao. Ja ne volim folklor a na nekim baletskim koncertima je bio sastavni deo programa i šta da radim stisnem zube i izdržim neću da budem nekulturna :)

      Избриши

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.

Омогућава Blogger.

Wikipedia

Резултати претраге

Translate

Ознаке

007 1 10 10 things i hate about you 100 posta 2 2015 2016 21 gram 21 grams 7 of 7 9/11 a clash of kings a life as we know it A Storm of Swords a streetcar named desire actors actresses all about eve allied american gods american history x american hustle american sniper amy adams angelina jolie april arrow art aura balkan blogger beauty bed bed time before before sunrise before sunset benicio del toro benisio del toro birdman birthday biutiful black swan blistav um blog blog blogorodjendan blogger blogspot blue valentine book books brad pitt bradley cooper bts callenge captain america casino royale cate blanchett challenge chris hemsworth chrismas christian bale Christian Grey christmas christoph waltz cinderella clive owen closer coffee coldplay column common girl conversation crazy heart crime critic dancing with the stars daniel craig david o russell dead poet society disney divergent diy dog downton abbey dracula the silence of the horror picture show emma stone essence f.f facts fantazija fashion favorites february fifty shades of grey film filmovi food from filmography fun game of thornes danncing with the stars game of thrones george r r martin girly gladiator glista glumci golden age golden rose gordost i predrasuda got hair halloween hannibal hero holiday horror hot house of cards hulk hunger igra prestola igre prestola inglorious bastards inside llewyn davis iron man jaime lannister james bond jane eyre january javier bardem Jennifer Lawrence jeremy renner johnny depp jon snow Josh Hutcherson julia roberts july june kate winslet katniss keanu reevs kritika la la land ladies Lady Chatterley's lover leonardo dicaprio leto letters to juliette life limitless lipsck loreal lost in translation lotion lipstick rimmel love love actually love rosie ludo srce m.l madn men magic mike make up malta maltese march mariah carey marley marlon brando maroon 5 marvel may maybelline me me movieis me time memories meryl streep michael buble michale fasbender mlata models mona lisa smile monica belucc movie movie blog movie blogger movie review movies music muzika my own private idaho nails naomi vatts never forget new year new york Nicholas Sparks nivea no north country once upon a time oscars outlander peeta pet play list post priča pride and prejudice prohujalo sa vihorom ps i love you queen questions ramsay bloton random real red review revolutionary road rimmel rip river phoenix robert de niro rock romance ryan gossling s. chat san francisko scandal school sean penn september serbia serbian blogger serije Shailene Woodley shelock holmes single sister snow soaf son pen song of ice and fire songs spectre story story time stuff summer summer book tag summer tag superhero tag team lannister the walking dead the age of adaline the avengers the best of me the borgias the crown the danish girl the hunger games the incredible hulk the ring the shining the walking dead the walkking dead Theo James this is us thor time titanic tom hansk tom hardy top lista top10 travel tv tv show uk valentine's day vanity case victoria vikings vrad pitt vrati se zone vs warrior wham winter world x men young victoria zona zamfirova 2

Sponsor